Planirana zastarjelost

Planirana zastarjelost je zakazivanje vijeka trajanja proizvoda, tako da proizvod postaje neupotrebljiv u prethodno određenom vremenskom razdoblju. Mogu se ograničiti i brojem korištenja, na primjer, pisač koji nakon ispisa deset tisuća primjeraka prestane raditi.

Što je cilj planirane zastare?

Primarni cilj planirane zastarjelosti je osigurati da potrošači kupuju proizvode više puta, a ne samo jednom. To naravno povećava potražnju za proizvodima jer se potrošači moraju uvijek iznova vraćati. Korisnik mora kupiti isti proizvod više puta nego da je taj proizvod otporan i da bi trajao cijeli život.

Zamislite da nikada niste morali kupovati žarulje, jer ih je vaš djed stavio kod kuće, one i dalje svijetle kao prvog dana. Čini se nevjerojatnim, ali nije, ova vrsta žarulja bi se mogla savršeno izraditi. Međutim, proizvođači žarulja bi ostali bez kupaca. Zato proizvode žarulje koje imaju programirani vijek trajanja od 2500 sati, tako da ih morate uvijek iznova kupovati. Je li planirana zastara neophodna? Je li to moguće okončati i napraviti učinkovite proizvode?

Dokumentarac o planiranoj zastari

Dokumentarac pod nazivom "Kupi, baci, kupi" u produkciji RTVE govori o programiranoj zastarjelosti, pojmu vrlo malo poznatom u društvu, ali iznimno važnom u naše vrijeme. Dokumentarac nas tjera da se zapitamo ima li ekonomski sustav utemeljen na konzumerizmu smisla.

U prošlom stoljeću tvrtke su istraživale kako dizajnirati proizvode koji traju kraće, kako bismo mogli ponovno kupiti njihove proizvode. Ima li smisla trošiti novac na istraživanje kako napraviti manje trajne proizvode? Na prvi pogled odgovor je jasan, ali da žarulje ne bi pregorjele, tvrtke koje se bave njihovom proizvodnjom otišle bi u stečaj i ne bi više proizvodile. Dokumentarac postavlja još nekoliko pitanja, ima li smisla proizvoditi beskonačne proizvode na planetu s ograničenim resursima? Ne postoji li način na koji tvrtke mogu nastojati poboljšati učinkovitost, a da i dalje mogu preživjeti?

Otvorena rasprava o trajnosti proizvoda i kapitalizmu

Dokumentarac otvara raspravu o logici potrošačkog načina života u kojem se proizvode brda nekvalitetnih proizvoda. Godine 1911. najavljene su žarulje s trajanjem od 2500 sati, 1924. njihovi su se proizvođači dogovorili da neće proizvoditi niti jednu koja je trajala više od 1000 sati.

To je pitanje koje kida temelje kapitalizma, zbog čega je vrlo teško predlagati moguće dogovore za njegovu promjenu. Moguće rješenje bilo bi, primjerice, da se žarulje plaćaju godišnje na račun za struju kao premija za kvalitetno održavanje. Tvrtka za rasvjetu brinula bi se o žaruljama kao proizvodu koji je uključen u njenu uslugu, a radi smanjenja troškova nastojala bi da žarulje traju što dulje.

Ovaj dokumentarac osvojio je brojne televizijske nagrade, među kojima i Onwings, nagradu za najbolji dokumentarac 2011. Španjolske televizijske akademije, SCINEMA (Australija), FILMAMBIENTE (Brazil), Guangzhou International Festival (Kina), Maeda Special Award (Japan) itd.

Dokumentarac možete pogledati na sljedećem linku na RTVE: Dokumentarac – Kupi, baci, kupi