Zašto proizvodi koje proizvodimo sve manje traju? Zašto sijalica napravljena 1911. može trajati više od 100 godina kada je upaljena, a one koje su danas napravljene jedva traju 1000 sati? Ima ime, planirano zastarjelo
Planirano zastarijevanje je zakazivanje vijeka trajanja proizvoda, tako da proizvod postaje neupotrebljiv u prethodno određenom vremenskom periodu. Mogu se ograničiti i brojem korištenja, na primjer, štampač koji nakon štampanja deset hiljada primjeraka prestane raditi.
Šta je cilj planirane zastarelosti?
Primarni cilj planiranog zastarijevanja je osigurati da potrošači kupuju proizvode više puta, a ne samo jednom. Ovo prirodno povećava potražnju za proizvodima jer se potrošači moraju stalno vraćati. Korisnik mora kupiti isti proizvod više puta nego da je taj proizvod otporan i da bi trajao doživotno.
Zamislite da nikada niste morali da kupujete sijalice, pošto ih je vaš deda stavio kod kuće one nastavljaju da sijaju kao prvog dana. Čini se nevjerovatnim, ali nije, ova vrsta sijalica bi se mogla savršeno proizvesti. Međutim, proizvođači sijalica bi ostali bez kupaca. Zbog toga proizvode sijalice koje imaju programirani vijek trajanja od 2500 sati, tako da ih morate stalno kupovati. Da li je potrebno planirano zastarijevanje? Da li je moguće okončati to i napraviti efikasne proizvode?
Dokumentarac o planiranoj zastarjelosti
Dokumentarac pod nazivom "Kupi, baci, kupi" u produkciji RTVE govori o programiranoj zastarjelosti, pojmu vrlo malo poznatom u društvu, ali izuzetno važnom u naše vrijeme. Dokumentarac nas tjera da se zapitamo da li ekonomski sistem zasnovan na konzumerizmu ima smisla.
U prošlom stoljeću kompanije su istraživale kako dizajnirati proizvode koji traju kraće, kako bismo mogli ponovo kupiti njihove proizvode. Ima li smisla trošiti novac na istraživanje kako napraviti manje trajne proizvode? Na prvi pogled odgovor je jasan, ali da sijalice ne bi pregorele, kompanije koje se bave njihovom proizvodnjom bi bankrotirale i ne bi proizvodile više. Dokumentarac postavlja još nekoliko pitanja, ima li smisla proizvoditi beskonačne proizvode na planeti s ograničenim resursima? Ne postoji li način na koji kompanije mogu nastojati da poboljšaju efikasnost, a da i dalje mogu preživjeti?
Otvorena debata o trajnosti proizvoda i kapitalizmu
Dokumentarac otvara debatu o logici potrošačkog stila života u kojem se proizvode planine nekvalitetnih proizvoda. Godine 1911. najavljene su sijalice sa trajanjem od 2500 sati, 1924. njihovi proizvođači su se dogovorili da ne proizvode sijalice koje traju više od 1000 sati.
To je pitanje koje kida temelje kapitalizma, zbog čega je vrlo teško predložiti moguće dogovore za njegovu promjenu. Moguće rješenje bi bilo, na primjer, da se sijalice plaćaju godišnje na račun za struju kao premija za kvalitetno održavanje. Kompanija za rasvjetu bi se brinula o sijalicama kao proizvodu koji je uključen u njenu uslugu i da smanji troškove trudila bi se da sijalice traju što duže.
Ovaj dokumentarac je osvojio brojne televizijske nagrade, među kojima i Onwings, nagradu za najbolji dokumentarac 2011. španske akademije za televiziju, SCINEMA (Australija), FILMAMBIENTE (Brazil), Guangzhou International Festival (Kina), Maeda Special Award (Japan) itd.
Dokumentarac možete pogledati na sljedećem linku na RTVE: Dokumentarac – Kupi, baci, kupi