Pasivno upravljanje

Pasivno upravljanje ili pasivno ulaganje je investicioni proces kroz koji će menadžer investicionog fonda donositi odluke o ulaganju u cilju postizanja ponašanja sličnog ili jednakog onom kod referentnog indeksa (benchmark).

Pasivno upravljanje

Investitori koji se oslanjaju na ovaj menadžment smatraju da je tržište efikasno i stoga nije moguće ostvariti veći prinos od tržišta. Stoga je najracionalnije pokušati to replicirati ili sastaviti portfolio čiji cilj nije nagađanje koje će kompanije biti najprofitabilnije.

Naprotiv, u aktivnom upravljanju, menadžer bira finansijsku imovinu na osnovu sopstvenih kriterijuma i analize, sa ciljem postizanja većeg prinosa od tržišnog ili smanjenja rizika.

To je suprotno od aktivnog upravljanja.

Upotreba aktivnog upravljanja

Pasivno upravljanje se takođe koristi za postizanje izloženosti određenom tržištu ili sektoru kako bi se kompletirao portfelj sredstava kojima se aktivno upravlja.

Pasivno upravljani menadžeri fondova ostvaruju prinos jednak ili vrlo sličan njihovoj referentnoj vrijednosti (može neznatno varirati zbog troškova upravljanja ili drugih varijabli). Kako menadžeri repliciraju benčmark?

Na primjer, pretpostavimo mjerilo američkih dionica kao što je Dow Jones. Dow Jones se sastoji od 30 dionica koje imaju određenu težinu. Ako je referentna vrijednost fonda ovaj dionički indeks, on će kupiti svih 30 dionica u istim omjerima kao i indeks. Samo ćete promijeniti dionice u koje ulažete ili uloženi iznos ako indeks promijeni svoj sastav.

Da bi replicirali indeks, pasivni menadžeri stoga mogu ulagati u iste hartije od vrijednosti iu istoj proporciji kao i indeks, postižući iste prinose. To je ono što je poznato kao fizička replika. Ali repliku možete napraviti i uzorkovanjem (ulaganjem u najreprezentativnije vrijednosne papire) ili izradom sintetičke replike, korištenjem finansijskih derivata. Kao na primjer kupovina budućnosti na S&P 500.

Ova vrsta ulaganja nam omogućava da dođemo do onih sektora u kojima zbog svog neznanja nismo mogli donositi dobre investicione odluke.

Zamislimo da će kompanije u ekonomijama u razvoju značajno rasti u narednim godinama. Ali nemamo sredstava niti dovoljno znanja da izvršimo dobru analizu kompanija u okruženju. Pa, pasivno upravljanje bi nam omogućilo da investiramo u tu oblast bez potrebe za iscrpnom analizom ili praćenjem. Pasivno upravljanje se koristi i za dionice i za fiksni prihod.

Prednosti pasivnog upravljanja

Ovo su glavne prednosti pasivnog upravljanja:

  • Niske provizije: Rad menadžera se zasniva isključivo na repliciranju tržišta, a ne na pokušaju da ga nadmaši. Dakle, napor i potrebna analiza su veoma ograničeni. Pod pretpostavkom, dakle, niže provizije upravljanja nego kod vrste aktivnog upravljanja.
  • Diverzifikacija: Upravljanje zasnovano na repliciranju indeksa ili tržišta pruža nam mogućnost diverzifikacije našeg investicionog portfelja. Ova diversifikacija može biti i geografska i sektorska, što olakšava smanjenje rizika investicionog fonda.
  • Dobija se ista profitabilnost (ili vrlo slična) kao tržišni prosjek.
  • Lakše je pratiti.
  • Generalno, ne zavise od veštine menadžera.

Nedostaci pasivnog upravljanja

Ovo su glavni nedostaci pasivnog upravljanja:

  • Mogućnost neočekivanih rezultata: Ulaganje u pasivno upravljani fond nosi rizik u tome što njegovo ponašanje nije očekivano. Drugim riječima, rizik je zasnovan na činjenici da ćemo imati iste prinose kao i tržište koje repliciramo. A u slučaju da indeks ili tržište imaju negativan učinak, naš fond će također.
  • Nizak nivo praćenja i kapaciteta reagovanja: Ako trend fonda nije očekivan, menadžer neće sprovoditi nikakvu strategiju da ga promeni. Cilj menadžera je samo da replicira tržište, bilo sa pozitivnim ili negativnim prinosima.

Pasivno upravljanje u praksi

Menadžer ne daje nikakvu dodatnu vrijednost investitoru jer nastoji da replicira indeks i ništa drugo ili da mu se jako približi. Međutim, u praksi se uočava kako različiti fondovi koji repliciraju isti indeks ili sektor imaju različite provizije.

Stoga se ne može zaustaviti izbor investitora u koju vrstu indeksa ili sektora želi da investira. Trebalo bi izvršiti analizu kako to učiniti po nižoj cijeni. To je zato što će uspjeh menadžmenta biti u velikoj mjeri zaslužan za plaćene provizije. Svrha bi, dakle, bila da se izabere onaj pasivni fond za upravljanje koji ima najniže provizije i sa vrstom replikacije koja minimizira rizike.

Ne smijemo brkati indeksirano upravljanje sa pasivnim upravljanjem. Indeksirano upravljanje je vrsta pasivnog upravljanja, ali nije sve pasivno upravljanje indeksirano.