Kolateralizirana dužnička obaveza (CDO) je dužnička hartija od vrijednosti koja je kolateralizirana skupom dužničkih instrumenata, kao što su obveznice ili hipoteke. CDO je kreditni derivat.
Izdavalac CDO-a (kupac zaštite) ga uglavnom koristi za zaštitu portfelja imovine sa kreditnim rizikom. Iako se može koristiti i za ulazak u kratku poziciju protiv tog duga.
Proces kojim se ova pojedinačna aktiva transformiše u CDO je sekjuritizacija, koja se odvija van bilansa banke, za koju se formira posebna kompanija kako bi upravljala, strukturirala i administrirala rizičnu imovinu.
Dakle, CDO-ovi imaju novčane tokove koji su podržani portfoliom imovine sa dugom, što može biti bilo koji dužnički instrument, javne i privatne obveznice, hipoteke, zajmovi, pa čak i druga vrsta CDO-a. CDO-ovi koji su podržani drugim CDO-ovima poznati su kao sintetički CDO-ovi.
Struktura CDO-a
Prilikom strukturiranja dužničke imovine, rezultirajući CDO-ovi mogu imati bolji ili lošiji kreditni kvalitet od strukturiranog duga, ovisno o tome kako se strukturiranje provodi.
Zamislite da ste upravo započeli posao za kupovinu i prodaju kuća. Kada ste kupili svoj prvi dom i iznajmljujete ga nekom drugom, možda nećete imati dovoljno novca da kupite drugi dom, jer bi uz plaćanje koje primate od kirije bile potrebne godine da se prikupi novac potreban za nabavku drugog. Ono što biste mogli da uradite je da založite kuću koju ste kupili i sa tim novcem kupite drugu kuću. Pa, banke rade nešto slično, ali kada je u pitanju hipoteka kuće, ono što rade da bi dobili novac je da sekjuritiziraju tu kuću, izdavanjem obveznica koje ta kuća podržava. Odnosno, ako ne mogu platiti obveznice jer banka propada, kupci tih obveznica zadržavaju kuću.
Za kreiranje obveznica ili CDO-a, banka stvara kompaniju koja je odgovorna za kupovinu onih obveznica koje je banka izdala za sekjuritizaciju prethodne kuće i drugih kuća. Nakon toga, kompanija sekjurizuje sve te obveznice (ili dužničke instrumente), izdajući nove obveznice koje su pokrivene prethodnim obveznicama, odnosno ako kompanija ne može da plati, mi zadržavamo obveznice, one koje su pokrivene kućama.
Da bi kreirao ove CDO, emitent pakira dužničke instrumente i dijeli ih u različite klase, koje se mogu asimilirati na različite nivoe (ili tranše ). Svaka tranša ima drugačiji redosled prioriteta u poređenju sa portfoliom (kolateralom) za koji je povezana, pored različite izloženosti riziku neizvršenja obaveza portfolia.
Ali ove obveznice se ne sklapaju samo sa kućnim dugom, već i sa mnogim drugim vrstama imovine.
Vrste sekjuritizacijskih obveznica (CDO)
U zavisnosti od sekjuritizovane imovine, postoje različiti CDO-ovi:
- Kolateralizirane obveznice (CBO) → obveznice.
- Kolateralizirane kreditne obaveze (CLO) → krediti.
- Hartije od vrijednosti osigurane stambenim hipotekama (RMBS) → hipoteke na kuću.
- Komercijalne hipotekarne hartije od vrijednosti (CMBS) → komercijalne hipoteke.
- Hartije od vrijednosti zaštićene imovinom (ABS) → uključuju različitu imovinu (na primjer, kreditne kartice).
Vrlo je uobičajeno pronaći CDO sa strukturom koja se pojavljuje na dijagramu ispod. Gdje postoje različiti nivoi ( tranše ): stariji dug, mezanin dug i dionice. Svaki od njih će različito reagirati ovisno o prečki na kojoj se nalazi.
- Stariji dug: Biće oni sa boljim kreditnim kvalitetom, oni sa manje rizika i najsigurniji. Obično imaju AAA rejting .
- Mezanin dug: Biće malo rizičniji od prethodnih, pa će plaćati veći kupon .
- Radnje: To je korak sa najvećim rizikom. Stoga je prva koja ima gubitke. Nema ocjenu.
U procesu strukturiranja, portfolio (kolateral) se prvo kupuje od banke, u primjeru sadrži 200 miliona eura koji se plaćaju za prodaju različitih obveznica koje su strukturirane (različiti nivoi).
U ovom slučaju imamo tri koraka:
- Senior dug sa AAA rejtingom koji obećava kamatu od 4% (160 miliona eura).
- Mezanin dug sa BB rejtingom koji obećava kamatu od 7% (30 miliona eura).
- Akcije koje nisu ocijenjene (10 miliona eura).
Novčani tokovi koji dolaze iz portfelja sredstava (kolaterala) će se isplaćivati na osnovu reda prioriteta, odnosno onoga što je poznato kao „kaskada novčanih tokova“. U ovom primjeru, obveznice će plaćati kamatu od 12 miliona eura godišnje, pod pretpostavkom da nema kašnjenja i pokrivanja provizija, da bi se kasnije kamate isplatile na različite nivoe i završile u dionicama.
Dakle, imamo stariji dug (4% x 160 miliona = 6,4 miliona) i mezanin dug (7% x 30 miliona = 2,1 milion). Za dio dionica biće tada (12 miliona – 6,4 miliona – 2,1 milion), odnosno 3,5 miliona.
U slučaju neizvršenja obaveza u portfelju, redoslijed gubitaka je suprotan od kaskade novčanih tokova.